Kroz objektiv fotoreportera: Kako fotografija donosi “više od hiljadu riječi”?

Intervju: Faruk Zametica

Fotoreportaža je mnogo više od same fotografije: to je oblik pripovijedanja koji se oslanja na uvjerljive vizualne elemente koji donose svoju priču. Fotoreporteri su decenijama oči svijeta svjedočeći događajima koji oblikuju našu stvarnost. Njihov rad često je nevidljiv, ali neprocjenjiv. Dok mi živimo svoje svakodnevne živote, oni putuju po svijetu i svjesni rizika prenose nam istinu. Svaka njihova fotografija nosi dio njihove hrabrosti, empatije i neumorne potrage za pravdom. Jedan od njih je Faruk Zametica, fotoreporter N1 televizije: sportski novinar koji je svoj poziv pronašao iza objektiva. Stavljajući društvenu odgovornost na prvo mjesto, Zametica danas pravi nezabornavne fotografije društveno-političkog života Bosne I Hercegovine, a u intervjuu Helem Nejse Talnet Akadedmije otkrio je kako su to fotoreporteri u svijetu punom površnosti čuvari istine koji nas podsećaju na ljepotu i bol postojanja.

Vi ste fotoreporter koji bilježi svakodnevni društveno-politički život u BiH, možete li nam ispričati Vaš put u novinarstvo, jeste li uvijek bili zainteresovani za novinarstvo ili je tu prethodila ljubav prema fotografiji?

Prvo je bila ljubav prema sportu, onda se iz toga rodila ljubav prema sportskom novinarstvu. Počeo sam raditi kao sportski novinar 2012. godine i zadržao sam se nešto više od dvije godine na SportSport.ba. Tu sam dobio prvu priliku i vječno sam zahvalan zbog toga. Zatim sam prešao na Radio Sarajevo gdje sam radio dvije radijske emisije, radio na portalu, snimao, montirao i ponekad radio fotografiju. Ja sam bio primarno za video, ali išao sam na neke terene gdje nisu bili naši fotoreporteri i pravio sam fotke. Tada se počela rađati ljubav prema fotografji. Tu sam bio pet godina i radio sam praktično sve i pekao zanat. Onda je uslijedio poziv s Klixa da se vratim isključivo sportskom novinarstvu. I jesam. Izdržao sam godinu dana i shvatio da za mene nije redakcija i da trebam biti na terenu. Godine 2020. došao je poziv s N1 i otprilike sam tada zvanično izašao na teren. Uvijek je postojala želja za fotografijom i kada se posložila finansijska situacija u kojoj sam mogao kupiti opremu, počeo sam da radim fotografiju. Tu moju želju u vidu opreme ispratila je kasnije i redakcija i sve se posložilo. Relativno sam mlad u fotografiji, radim neke tri godine, s tim da dvije godine radim sa nekom ozbiljnom opremom, ali bih svakom preporučio da se 'pati' prvo, jer kad naučiš raditi sa lošom opremom, onda će puno lakše biti kasnije. Dakle u fotografiji sam još da tako kažem junior i puno je učenja ispred mene. Mnogo mi u tome pomažu i kolege s kojima sam svakodnevno na terenu.

Vaš posao nije samo da napravite fotografiju koja je estetski zadovoljavajuća, već napraviti fotografiju koja se veže uz novinarski tekst, a poznato je da su pojedini kadrovi koje ste Vi zabilježili obišli mnoge portale, kako znate da ste prenijeli “atmosferu” nekog eventa publici? Otkrijte nam neku tehniku.

Nema nikakva tehnika osim što trebaš prenijeti ono što tvom oku privuče pažnju. U suštini, kada dođeš na događaj, ti moraš da opaziš šta se dešava i šta je to što tebi privlači pažnju u tom trenutku. Naravno, potrebno je snimiti činovnike tog događaja, potom tražiti da ih spojiš s nečim, da nađeš neku kompoziciju da ta fotografija bude i estetski dobra i tehnički ispravna. To je sve do oka fotografa. Ako su u pitanju protesti, ti trebaš uslikati masu koja je prisutna ili čak mali broj ljudi koji su došli tu, a traže neka svoja prava. Pored toga što ćeš snimiti govornike na protestima, potrebno je zabilježiti i neke emocije jer je emocija najvažnija. Svojom fotografijom moraš pokazati zašto su ljudi izašli na ulice. Sama fotografija može biti lijepa ako zabilježimo neki pejzaž, ali ipak, ljudi su ti koji pričaju na fotografiji. Ako na fotografiji imaš čovjeka koji ima emociju, onda ta fotografija ima i priču.

Fotoreportaže leže na sposobnosti da “zamrznu vrijeme”, Vašim objektivom hvatali ste neke najvažnije trenutke, od trijumfa sportskih timova do potpisivanja važnih ugovora političkih lidera, kakvi momenti Vas aficifraju da pauzirate i vidite ih kao posebne? Je li to urođeni talent za “viđenje” ili nešto što se može naučiti?

Iskreno mislim da je taj talenat samo 5%, ako i toliko, a ostalo je rad i upornost. To je ono što odvaja vrhunske fotografe od drugih fotografa – oni koji imaju dobro “oko” i dobru radnu etiku i navike napravit će da tako kažem razliku. Oni koji se dobro pripreme za zadatak na koji idu, koji su spremni da rade i izvan radnog vremena, oni u nekom pravilu prave razliku i njihove fotografije privlače pažnju. Naravno da je talenat bitan, ali sam talenat bez rada ne znači ništa i tako je apsolutno u svemu. Dugo sam bio u sportskom novinarstvu i uvidio sam da osoba može biti super talentovan fudbaler, ali ako nemaš radnu naviku, ako nemaš radnu etiku, ako nemaš želju da grabiš i ideš dalje da radiš, džaba je taj talenat

Fotoreporteri moraju biti dobro informisani i sposobni prenijeti vijesti na kreativan način koji je i informativan i zabavan, na koji način je za Vas pričanje priča kroz slike – za razliku od teksta – važna praksa?

Ovdje ću istaći da se fotografijom može manipulisati, ali mnogo manje nego tekstom. Možeš napisati bilo kakav tekst, a ako nemaš fotografiju, čitatelj mora tebi vjerovati na riječ. Mora vjerovati da je istina to što si napisao, da si ti pošten čovjek i da nemaš nikakvih drugih motiva. Moraš vjerovati, a mi svi danas generalno imamo problem sa povjerenjem. Sa fotografijom bilježiš određeni trenutak u jednom vremenu. Zalediš ga, zaustaviš i dokumentuješ kako je bilo. Govorili smo ranije o protestima: na protestu može biti pet hiljada ljudi na jednoj strani, a dvije stotine na drugoj i ti možeš svjesno uslikati tih dvjesto i reći da je samo toliko bilo na protestu ignorišući još pet hiljada prisutnih. Mislim da to fotoreporteri u Sarajevu ne rade, ali da se može manipulisati na taj način – može, s tim da mi živimo u 2024. godini i od tih pet hiljada ljudi svako će sebi napraviti fotografiju tako da se teško šta danas može slagati. Tekstom možeš obmanuti. Po meni, fotografija najvjerodostojnije prikaže određeni trenutak. Upravo je zato bitno da postoje fotografi koji rade za nezavisne medije koji će napraviti fotografiju koja prikazuje realno stanje. Zato je fotografija bitna.

Postoji li neki konačan cilj Vašeg fotoreporterskog djelovanja i rada?

Moja najveća želja je da izvještavam sa velikih sportskih događaja. To je u prvom redu Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Imao sam priliku kao novinar u Brazilu 2014. godine, ne kao fotoreporter, tako da bih volio ponoviti to iskustvo, ali ovaj put u ulozi fotoreportera. Imao sam sreću da radim Evropsko prvenstvo u košarci i rukometu i to je nešto nevjerovatno. Nije ti mrsko ustati u sedam ujutro i raditi sve do ponoći. Lično mi nije problem tako raditi mjesec dana svaki dan. Tu su naravno i Olimpijske igre, Wimbledon, Formula 1, Moto GP i drugi događaji. Naravno, postoje i drugi događaji za koje moraš da “ispečeš zanat”. Ja sam imao priliku da pratim izbjegličku krizu u Poljskoj kada je počeo rat u Ukrajini. Bio sam tamo 12 dana. Bilježio sam golgotu ljudi, izbjeglica, majki koje nose torbe, po dvoje djece sa sobom, hodaju desetine kilometara da se spase i na taj način pokazujem svijetu šta se zapravo dešava. Volio bih raditi i takve reportaže, ali za to je potrebna vrhunska priprema, vrhunski kontakti, a ako već pričamo o ratnoj zoni, tu čovjek ne može doći kao izviđač već je potrebna snažna priprema i resursi. Volio bih raditi i to, ali naravno to je posebna vrsta fotografije i niko nikome ne garantuje da će se u takvim uvjetima snaći.

Ova profesija je mješavina vizualnog pripovijedanja i novinarskog integriteta, a igrala je ključnu ulogu u oblikovanju javne percepcije decenijama; poznate su nam mnoge fotografije koje su postale simboli svog perioda, kako to da slika može transcendirati vizualno i donijeti nam duh vremena?

Kao što sam ranije spomenuo, ti zamrzneš jedan trenutak u vremenu. Recimo fotografija Donalda Trumpa na kojeg je skoro izvršen atentat, očigledno će biti jako bitna u američkoj historiji i vjerovatno je promijenila tok same predsjedničke kampanje. Naravno, postoji i video snimak na kojem se vidi šta se desilo, ali onaj trenutak, ona fotografija jednostavno stoji: uho mu je krvavo, oko njega su zaštitari, pesnica podignuta visoko u zrak – to je fotografija koja će ostati zauvijek zapamćena i imati svoje mjesto u američkoj i svjetskoj historiji.

Slično piscima, fotoreporteri izvještavaju, ali često moraju brzo donositi odluke dok su izloženi značajnim preprekama, koji su izazovi sa kojima se susrećete dok ste na radnom zadatku?

Brzina je danas jako bitna. Vijest na internetu traje pet minuta ako i toliko. Govorim o vijestima svkaodnevnim koje prati većina medija. Sada, ako fotoreporter kasni sa slanjem fotorafije sa određenog događaja, a kolega pošalje značajno brže, njegov medij to objavi 10-15 minuta prije tvog - posebno na našem tržištu koje je malo - svi će pročitati kod njih. Ako ti plasiraš tu vijest nakon toga, neće je niko čitati. Kada se nešto bitno desi, automatski vadiš karticu iz fotoaparata, prebacuješ na mobitel ili eventualno laptop, obradiš koliko možeš i šalješ. Svakako je potrebno prvo javiti redakciji šta se desilo kako bi na vrijeme pripremili tekst. U takvim uvjetima često se ne zadovolje svi aspekti kvalitetne fotografije. Skoro svaki dan se dešava da nas negdje sputavaju da fotografišemo nešto što je od javnog interesa i ljude koje mi građani plaćamo, što po meni nije normalno. U Sarajevu ima deset do petnaest fotografa koji dolaze na iste događaje i svi mi gledamo iste ljude iz obezbjeđenja i opet postoji to neko “guranje” gdje ti ne dozvoljavaju da napraviš fotografiju iz nekih navodno sigurnosnih razloga, za što ja lično ne vidim nikakv razlog. Pozvan si na sjednicu Vijeća ministara i dobijaš 45 sekundi da napraviš fotografiju svih devet ministara i pritom se guraš sa deset snimatelja i još deset fotografa. Uzet ću primjer Marka Zuckerberga koji je davao izjavu pred američkim Senatom, a prišlo mu je dvadeset fotografa koji su bili udaljeni jedan metar. Sve vrijeme su tu i imaju priliku da prate. Tako nastaju prave fotografije. Ne kažem da trebamo prisustvovati cijeloj sjednici Vijeća ministara, ali može se napraviti neki način da svi urade kvalitetan posao. Spomenut ću da su mnogi naši političari nažalost medijski nepismeni. To se vidi kada dođu strane diplomate, kada fotografi uđu u salu - ti stranci podignu glavu, lijepo se nasmiju, ne žele da ispadnu u nezgodnoj pozi na fotografiji. Znaju da su u tom trenutku u prostoriji fotoreporteri koji rade svoj posao. To traje vrlo kratko i normalno je da se podigne glava kako bi i oni izgledali ljepše na toj fotografiji.

Koja Vam je najdraža fotografija koju ste napravili i postoji li fotogafija za koju ste se iznenadili što je imala značajan uspjeh u virtualnom svijetu?

Iznenađujuće je dobro prošla fotografija smeća na rijeci Drini. Fotografija prikazuje gomile i gomile plastike i drvnog otpada koje se zaustavlja na lančanici nekih kilometar od brane u Višegradu kako ne bi napravio problem na turbini hidroelektrane. To grozno izgleda. Tu je puno ptica koje uzimaju smeće i prave gnijezdo ili pokušavaju nešto da jedu. Ta fotografija je privukla pažnju mnogih influensera što ja nisam očekivao. Oni su to dijelili na svojim storijima i prošlo je mnogo bolje nego što sam se nadao. Što se tiče najdraže fotografije, siguruno je da nemam samo jednu. Volim sve fotografije koje su obilježile neki sportski uspjeh BiH. Recimo fotografije nastale nakon pobjede nad Slovenijom na Eurobasketu koja je tada bila aktuelni evropski prvak sa Dončićem. Ima jedna fotografija na kojoj su navijači i igrači reprezntacije Bosne i Hercegovine i sa njima kapiten Halilović koji slavi, a na tribinama je razvučena zastava. Drage su mi sve fotografije sa Eurobasketa jer sam trenirao košarku i onda kada imaš priliku da fotografišeš jednog Luku Dončića to je veliko zadovoljstvo. Volim fotografije prirodnih fenomena, recimo kada spojim dobru munju sa panoramom grada. Moram priznati da mi je bilo drago kada sam snimao Cristiana Ronalda, iako mi je draži onaj “pravi”, međutim, kada dobiješ priliku da fotografišeš jednu od najvećih ličnosti ove naše epohe sporta, mora ti biti drago.

Kako Vi vidite da prenosite zadaću novinarstva kroz fotografiju?

Nadovezujući se na prethodno pitanje, važne su mi fotografije kojima imamo priliku iznova da podsjetimo javnost da se u Srebrenici izvršio genocid. To mi je lično jako bitno jer svaka godišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici uključujući Marš mira i obilježavanje u Potočarima zato što imam osjećaj da i ja doprinosim tome da se ne zaboravi da se u Srebrenici izvršio genocid. To je društvena odgovornost. Ja ovo radim kako bih zabilježio trenutke koji su bitni za nas sve i i Bosnu i Hercegovinu. Fotografisao sam nedavno i utakmicu FK Sarajeva u Konferencijskoj ligi, a na stadionu je bilo 22.000 navijača koji vole taj fudbalski klub. Ti si zabilježio trenutak kada su oni prošli dalje kao i slavlje navijača koje ostaje zauvijek za neke buduće generacije. Društvena odgovornost je zadaća novinarstva, ali smatram da je danas novinarstvo uveliko zloupotrebljeno. Ne svi novinari, ne sve medijske kuće, ali mnogi izvještavaju po struktuiranoj direktivi gdje im neko kaže da pišu ovako ili onako. Moramo znati da možemo pokrenuti neke loše situacije svojim izvještavanjem. Recimo, za genocid u Ruandi i za ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu, konkretno na Ninberškom procesu, odgovarali su i novinari. Za rat koji je zadesio ovaj prostor devedesetih novinari nisu odgovarali. Činjenica je da su pridonijeli mnogim tragičnim slučajevima i zločinima svojom propagandom ili dezinformacijama. Dehumanizovali su narode, a mnogi su im vjerovali jer je ta informacija bila sve što su mogli pročitati u tom nekom listu ili vidjeti na TV ekranu. Moramo biti svjesni da kao novinari snosimo veliku odgovornost i da nekoga možemo trajno ukaljati, a da on uopće nije kriv. Nikada dematij neće doći do istog broja ljudi do kojeg je došla prvobitna informacija. Mora se zaštititi dignitet ljudi. Pitam se koliko smo mi svjesni toga danas…

Na Helem Nejse Talent Akademiji podijelit ćete iskustva i znanja koja nosite iz ovog posla, šta polaznici prve generacije Helem Nejse Talent Akademije trebaju znati prije nego se počnu baviti ovom plemenitom profesijom i zašto je društveno bitno da se bave njome?

Za početak, ovaj posao te odvede na mjesta koja ne možeš ni zamisliti. Mene je posvuda vodio kao novinara i kao fotoreportera, jer kad bih ja otišao u Brazil, u Rusiju ili Katar? Odveo me i u dijelove Bosne i Hercegovine koje ne znam da li bih ikad vidio, upoznao sam mnogo ljudi i otkrio mnogo priča zbog kojih mislim da postaješ bolji čovjek. Ovaj posao ti otvara prostor da čuješ mnogo životnih priča iz kojih učiš mnoge lekcije. Ovaj posao nije samo klik, mnogo puta čekaš da se neko pojavi, pa se on ne pojavi, desi se da ti bude teško kada čuješ nečiju priču…Meni je ostao jedan čovjek u glavi o kojem razmišljam i dvije godine nakon što smo obavili taj intervju. Polaznici trebaju znati da se od fotoreportera ne očekuje da samo donese fotografiju već da donose vijest kao takvu, jer često je sam na terenu bez novinara. Na terenu si, vani si, nisi vezan za kancelariju, upoznaš mnogo ljudi, čuješ mnogo priča i ako znaš da slušaš i ako znaš da čuješ možeš postati bolji čovjek nego što si bio prije svakog zadatka.